Loading

Mediji utiču i na ishranu

 

Uvod

Svaka porodica u svom određenju sadrži i predstavlja sistem društvene zajednice u kojemu se od samog rođenja odvi­ja život svake jedinke ponaosob, gdje se oblikuje ljudska ličnost i time odvijaju procesi ljudskog odgoja i socijalizacije. U njoj (porodici) se ostvaruju prvi socijalni kontakti te uspostavlja­ju temelji moralnog, intelektualnog, estetskog i svakog drugog odgoja. Naravno, ti i takvi procesi itekako utječu na razvoj druš­tva i društvenih odnosa. Kroz povijest porodica je doživljava­la niz svojih transformacija, što je ovisilo od zahtjeva i izazova vremena, ali je ona u svojoj krajnosti zadržala svoju zaštitnu i odgojno-moralnu funkciju. Njena osnovna uloga je da odgovori na osobne razvojne potrebe svakog svog člana i na taj način omo­gući svakome članu da pronađe svoje mjesto u društvu. Što je porodica kompaktnija i ličnosti odgojene “sa pozitivnim poten­cijalom za samostalni život pojedinca” (A. Mahmutović i grupa autora, 2010: 21) to je i društvo zdravije. Dakako, među člano­vima porodice postoji složena interakcija i međusobna ovisnost.

Na osnovu tih interakcija dijete kao najosjetljivija kategorija se socijalizira i ostvaruje svoja prava. U tom procesu odrastanja. na razvoj njegove (djetetove) ličnosti najsnažnije djeluju živi primjeri, osobe iz stvarnog života, i to svojom konkretnošću, uvjerljivošću, kompleksnošću. Riječ je o odgojnom uzoru kojim roditelj djeluje na dijete (U tom smislu vidjeti knjigu Edine Vejo: Priroda porodičnog odgoja kod Bošnjaka). U Konvenciji Ujedi­njenih nacija o pravima djeteta (1989.) pridodat je član Građan­skog zakonika koji kazuje: “Roditeljski autoritet jeste skup prava i obaveza čiji je cilj dobrobit djeteta. On pripada majci i ocu sve do punoljetstva i osamostaljenja djeteta kako bi zaštitili njegovu sigurnost, zdravlje i moralne vrijednosti, da bi osigurali njegov odgoj i omogućili mu razvoj uz poštovanje njegove ličnosti. Ro­ditelji uključuju dijete u donošenje odluka u vezi s njim, prema njegovoj starosti i stupnju zrelosti.”

Mi se ovdje nećemo osvrtati na socijalno-ekonomske faktore koji mogu utjecati na porodicu i odgoj djeteta, nego ćemo pa­žnju, u cilju analize teme ovoga rada, više usmjeriti ka porodič­noj ekspresivnosti, odnosno emotivnoj razmjeni i komunikaciji unutar same porodice.

Kako danas živimo u vremenu u kojemu dolazi do nestajanja roditeljskog autoriteta i gdje ono intimno biva sve više izloženo javnom diskursu, to će biti neophodno istražiti utjecaj ili, bolje reći, infiltraciju države u sferu privatnog jedne porodice. Najkon- kretniji vid takvog snažnog utjecaja možemo uočiti u djelovanju masovnih medija u koje spada: radio, televizija, film, novine, ča­sopisi, videoigre, CD-ovi, a u posljednje vrijeme i internet.

 

Nezdrave društvene navike

U izboru tekstova za predmet Socijalne funkcije savremene porodice prof. dr. Zagorka Golubović u poglavlju Porodica kao ljudska zajednicanavodi riječi D. Reismena u djelu “Usamlje­na gomila” i C.W.Milsa u djelu “Znanje i moć” prema kojima: “Posrednici kao što su: radio, televizija, dječija i zabavna štam­pa i sl. često postaju glavni agenti socijalizacije u modernom društvu, prema kojima su roditelji slabo informirani, neupuće­ni, neatraktivni. Ovi mediji, pak, nude uopćene modele i uzore uzdižući prosječnog građanina – koji je dobro prilagođen i zato u harmoniji sa sredinom – na pijedestal zvijezde što osvjetljava put mladim generacijama. Sociolozi koji su ispitivali utjecaj masovnih komunikacija na razvitak ličnosti djeteta ističu kako štetno djeluje tako depersonalizirani utjecaj, jer se tu roditelji kao subjektivni modeli identifikacije zamjenjuju konstruiranim mo­delima zvijezda i popularnih uzora, a lično doživljeno iskustvo u kontaktu sa roditeljima zamjenjuje se stereotipnim iskustvom i klišetiranom kulturom.” (Z.Golubović, 2010: 266). Ti i takvi činioci koji nastaju proizvode sve češće probleme u savremenoj porodici. Naime, unošenjem pogrešnih i “nezdravih” društvenih navika u porodicu dolazi do otuđenja samih pojedinaca unutar porodice i u krajnosti do moralnog propadanja. Iz tog razloga, bez blagovremenog nadzora i kontrole djeca lahko mogu postati žrtve nezdravih utjecaja s dalekosežnim posljedicama. Treba li reći, taj nezdravi trend može se jedino obuzdati direktnim rodi­teljskim utjecajem. Otuda roditelji moraju ojačati instituciju po­rodice kako bi lakše odoljeli zahtjevima društva, posebno onima u dinamičnim i traumatičnim izazovima tzv. tranzicije.

Ilustratitvno je mišljenje prof. dr. Amire Redžić, šefa Katedre za biologiju stanica i humanu genetiku na Medicinskom fakulte­tu u Sarajevu, koja u svom viđenju utjecaja televizije i interneta u odgoju djece kaže: “TV program je da ne može biti gori. Mislim da nema edukativne emisije, odnosno ni emisije vrijedne pažnje.

Tu je omladina uskraćena. Sve na ekranu je erotika, vulgarnost. Izgubljena je toplina intime, ugođaja, privatnosti. Obavezno i ur­gentno bismo trebali uvesti reviziju i promjenu TV programa. Ovakav program vodi potpunoj propasti omladine. Sve više to- nemo u nemoral, kriminal. Svakodnevno je sve više droge, vanbračnih zajednica, a o krađi da i ne govorimo. Pitam se da li iko želi da sačuvamo dolazeće generacije i preko medija im pružimo kvalitetne sadržaje.

Internet podržavam i mislim da u tome ima puno dobra. Kada sam ja radila i magistarsku i doktorsku tezu išli smo po biblio­tekama, putovali, tražili literaturu. Danas je to puno lakše. Kod kuće dobivate informacije skoro koje želite. Time su dolazeće generacije u prednosti. Tužna sam kad mladi ne čitaju lektiru, nego skidaju sa interneta. Ipak na internetu mogu dobiti i mnogo korisnih informacija, edukativnih sadržaja. Interesantan je i po­datak sklapanja brakova putem interneta. I to podržavam. Mož­da je taj put bolji nego zadimljeni kafići, neprimjerena mjesta. Više emocija može donijeti manje viđeno, nedodirnuto, nego kao neka današnja omladina koja kroz dugogodišnji zajednički život više i ne želi obiteljsko gnijezdo, a onda nekada kasnije u životu hoće da imaju brak i zdravu djecu. Samo da znaju koliko su sebi uskratili najveće dunjalučke ljepote. Zdrava i sretna porodica je neprocjenjivo blago ovog svijeta.” (Selhanović, 2010: 259)

Što se tiče same uloge interneta na razvoj djeteta, ona je ne­sumnjivo velika. Istraživanja su pokazala da kod djece u osnov­nim školama na uzorku od 4.000 djece njih 56% koristi internet, a samo 4% u prisustvu roditelja (što je u svakom slučaju upozoravajuće). Zanimljivi su i podaci da putem interneta 40% djece traži materijal za školske zadaće, da 53% njih surfa ili traži ra­zličite zanimljivosti dok su 27% njih tom prilikom bili izloženi različitim seksualnim sadržajima. Sklapajući prijateljstvo preko interneta njih 44% su imali ponudu da se vide, te je 22% i pri­hvatilo tu ponudu.

Dakako, utjecaj interneta na mlade može biti dvojak: poziti­van i negativan. U prvom slučaju pozitivno je što mladi stječu nove spoznaje, razmjenjuju zadaće i dolaze do materijala za uče­nje, dok su druge, one negativne, posljedice dalekosežne:

–                narušavaju kućni budžet,

–                 oduzimaju vrijeme za učenje,

–                 zapostavljaju druge vrste aktivnosti (manje se kreću),

–                postajanje mogućom metom kriminalaca, pedofila i dr.

Da bi se izbjegli ovi negativni utjecaju neophodno je da se roditelji:

–                 educiraju,

–                pretražuju internet zajedno sa svojim djetetom,

–                 razgovaraju sa djetetom o internetu,

–      ne dopuštaju susrete s nepoznatim ljudima,

–      upozore dijete da informacije sa interneta mogu biti netačne.

 

Emocionalna inteligencija

Budući da su djeca najviše sklona hedonizmu (zadovoljstvima i nasladama) kao i da je na njih utjecaj medija takav da “budući da se nalaze u procesu razvoja” i da “nemaju razvijeno kritičko mi­šljenje” (Jašović, 1991: 256) to je neophodno obratiti pažnju na njihove razmjene emocija i komunikaciju na emotivnom nivou. Radi se o emocionalnoj inteligenciji koju su kao pojam u nauku uveli dvojica američkih psihologa Peter Saloveya i John Mayer. Naime, emocionalna inteligencija obuhvata razumijevanje osje­ćaja pojedinca kao i osjećaja drugih ljudi koji u korelaciji suosje­ćaju i sarađuju u rješavanju problema. Dosadašnja istraživanja na tom polju pokazala su da djeca imaju sve veći koeficijent in­teligencije, ali su zato sve manje emocionalno inteligentna. Jed­nostavno, djecu dovoljno ne učimo emocionalnoj inteligenciji, a “još manje je djeca mogu naučiti spontano oponašajući odrasle u privatnom i javnom životu. Uz to skloni smo objašnjavati kako se dobrota, razumijevanje za druge, poštenje, danas više ne isplate, čime jasno poručujemo djeci kakvo ponašanje očekujemo” (Ma­rija Šprajc Bilen, časopis “Zdrav život” br.32/2006.g.). Ustvari djecu sputavamo u njihovim emocijama i učimo ih da skrivaju osjećaje kako bi izbjegli reakciju okoline. Imajući u vidu da se te društvene okolnosti brzo mijenjaju tako da prijašnja iskustva ne vrijede za nove generacije, kao i da roditelji nemaju odviše vremena za svoju djecu zbog egzistencijalnih problema, onda ne­gativan utjecaj TV-a i medija biva tim još i izraženiji. Praktično slobodno vrijeme koje roditelji imaju treba se svesti na borbu za svoje dijete kako bi odgojem potakli emocionalnu inteligenciju. To se prije svega odnosi na pružanje podrške, poticanje na samo­pouzdanje, optimizam, realnost, kontrolu emocija te jačanje duha i tijela i slično. Uglavnom u tom kontekstu naučnici, psiholozi i sociolozi, smatraju da je za razvoj emocionalne inteligencije djeteta najbolji autoritativni odgojni stil. Zadatak roditelja je otuda neminovno pomoći djetetu u prepoznavanju osjećaja kako bi oni bili dostupni u razumijevanju drugih. Ovdje treba istaći da TV u svom programu defetistički djeluje nudeći odviše nasilja koje u suštini pojačava djetetovu agresivnost, ali i smanjuje njegovu osjetljivost za tuđe patnje. Nasuprot takvom negativnom utjecaju roditelji su tu da razvijaju optimističan stav djeteta prema životu i problemima.

U tom domenu, za zdravo društvo u cjelini, neophodno je od­gojiti i mentalno zdravu osobu za koju Erih From u svom djelu “Zdravo društvo” navodi da je to “produktivna i neotuđena oso­ba, osoba koja se odnosi prema svijetu sa ljubavlju i koja upotre­bljava svoj razum da objektivno shvati realnost koja doživljava sebe kao jedinstveno individualno biće, a u isto vrijeme osjeća da je jedno sa ostalim ljudima, koja nije potčinjena iracionalnom autoritetu i voljno prihvata racionalni autoritet savjesti i razu­ma, osoba koja se nalazi u procesu rađanja sve dok je živa, i smatra dar života najdragocjenijom prilikom koju ima.” (From, 1986:210-211)

Da bismo utjecali u pravom – pozitivnom smjeru dobar pri­mjer djelovanja prezentiran je na internetu str. www.zdrav-zivot. com, gdje je dat upitnik o ponašanju kojim potičemo razvoj inte­ligencije kod djece. (Navedeni su “dobri” odgovori)

Skrivate li probleme od svoje djece? Ne

Gleda li vaše dijete TV program više od 12 sati sedmično?  Ne

Smatrate li sebe optimističnom osobom? Da

Pomažete li svom djetetu u zadržavanju prijatelja? Da

Pratite li koliko je zastupljeno nasilje u videoigrama i TV emisijama koje gleda vaše dijete? Da

Provedete li 15 minuta dnevno u igri i zajedničkim aktivnosti­ma sa svojim djetetom? Da

Održavate li redovito obiteljske sastanke? Da

Učite li djecu kako lakše podnijeti stres, bol, tjeskobu? Da

Ostavljate li dijete na miru ako ne želi razgovarati o nečemu što ga ljuti i uznemiruje? Ne.

 

Mediji kao sredstvo masovne socijalizacije

Pitajući se kako društvo odgovara cilju mentalnog zdravlja Erih From odgovara: “Prije svega takvo u kome ni jedan čovjek nije sredstvo za postizanje ciljeva drugog čovjeka, već uvijek i bez izuzetka cilj sam po sebi, prema tome, gdje se niko ne kori­sti, niti iko koristi sebe, za ciljeve koji ne predstavljaju otkriva­nje vlastitih moći, gdje je čovjek centar i gdje su sve ekonom­ske i političke aktivnosti potčinjene njegovom razvoju.” (From, 1986:211) U izrečenome, nadalje ostvarenje tog cilja (mentalnog zdravlja pojedinca) treba tražiti u porodici, odnosno u domaćin­stvu. Teza da je svaka porodica istovremeno i domaćinstvo govo­ri da nema domaćinstva bez porodice. I jedno i drugo je istoznač­no. Ono što se tiče porodice tiče se i domaćinstva u širem smislu. Oni funkcioniraju poput zakona spojenih sudova. U savremenom dobu njihova ovisnost se uveliko promijenila i dalje se mijenja. Porodice više nisu stabilne kao prije, a u skladu s time mijenjaju se i njihove druge vrijednosne funkcije: religijske, odbrambene, edukativne, zabavne i druge naravi koje itekako utječu na pojedi­načne članove i samo društvo. Posebno se to odnosi na televiziju kao medij koji se ponajviše instalira u porodice postavši njen sa­stavni dio. Štaviše, televizija u današnjem društvu ima centralno mjesto oko kojega se okupljaju ostali članovi porodice. Oni ima­ju svoje stolice i naslonjače iz kojih gledaju televizijski sadržaj, ono što im drugi serviraju i nude, tako da vrlo često ne komuni­ciraju među sobom, nego komentiraju program sa televizijskog ekrana. Rekli bismo, ne samo da je televizija zauzela središnje mjesto u ljudskim domovima kao nekad kamin ili ognjište nego je u znatnoj mjeri počela diktirati tempo života i mijenjati samu intimu. Jednostavno, televizija i drugi mediji su postali sredstvo masovne socijalizacije. Ujedno, mediji više nisu tek puki odašiljači, oni su prenositelji ideologija vladajućih klasa. Tehnolo­gija je na taj način postigla kontrolu misli. Orwell u svom djelu “1984.” opisuje potpuni nadzor nad svim oblicima informacija – novostima, knjigama, jezikom. Svaka informacija koja se ne uspoređuje sa drugom podjednako je istinita. Namjera onih koji je koriste jeste da izbrišu mogućnost izbora. “Imamo radio, tele­viziju, bioskope i svakodnevne novine za svakoga. Ali umjesto da nam daju najbolja ostvarenja prošle i sadašnje književnosti i muzike, ova sredstva obavještenja, dopunjena reklamama pune ljudski um najjeftinijim škartom, kome nedostaje svaki smisao za realnost, i sadističkim maštarijama, koje bi ponekad sa uste­zanjem prihvatila i polukulturna osoba. Ali dok se na ovaj način truje um i mladih i starih, mi se blaženo staramo da se ‘nemo­ralnost’ ne pojavi na filmskom platnu. Svaki prijedlog da vlade treba da finansiraju proizvodnju filmova i radioprograma koji bi prosvjećivali i oplemenjivali ljudski um naišao bi na pobunu i optužbe u ime slobode i ideala” (From, 1986:12). Štaviše, vodeće svjetske korporacije, koje su pod nadzorom nekolicine bogatih ljudi, svoje programe ostvaruju preko medija kontrolirajući čak pojedine vlade. Multinacionalne kompanije diktiraju cijene svo­jih proizvoda na tržištu i koriste prilike inflacije i razdoblja rece­sije. Vlade su na taj način ucijenjene, gube moć i prinuđene su dati im podršku, jer nemaju drugog izbora. U tu svrhu masovni mediji nisu ništa drugo do oruđe tih kompanija. Danas su mediji, naprosto, sredstva masovne socijalizacije putem kojih demokrat­ska država osigurava kontrolu ne samo onog što ljudi rade nego, nadasve, i onog što ljudi misle. Dobro je to Noam Čomsky u svom djelu “Mediji, propaganda i sistem” okarakterizirao: “Pro­paganda je u demokraciji isto što i nasilje u totalitarizmu.”

 

Reklame u odgoju djece

U kapitalističkim (demokratskim) društvima televizija je praktički institucionalizirana u porodicu. Preko nje se kontrolira­ju ljudske misli i nameću novi uzusi ponašanja. Televizija je po­stala naša veza sa vanjskim svijetom bez koje je nezamisliv život.

Ljudi se dovode u položaj ovisnosti, pasivnosti i nemogućnosti da šta bitnije promijene. Zavaravamo se mišljenjem da izlaskom na izbore i biranjem svog kandidata možemo šta promijeniti. Isti­na je međutim drugačija. Ne vidimo kako ne zavisimo o jednom vođi ili stranci. Pravi diktator je ustvari tehnologija koja upravlja nama u svoju korist. Takvo stanje da se uočiti na primjeru rekla­mnih poruka. U našem društvu u BiH, koja, sasvim sigurno, spa­da u siromašnije zemlje, slabija je kontrola reklamnih poruka. Ni regulatorna agencija, ni ministarstvo zdravlja kao ni ministarstvo trgovine ne zna ko je nadležan za kontrolu sadržaja EPP poruka koje se emituju na televizijskoj mreži. Ako znamo da su djeca najizloženija kategorija na koju reklamne poruke mogu izuzetno štetno djelovati i ona time zloupotrijebiti, onda se kao nužno na­meće potreba njihove zaštite, te uvođenja Zakona o oglašavanju. U tom pogledu najdalje je otišla Švedska, koja je u svojim TV programima ukinula TV reklame namijenjene djeci.

Bezbroj je primjera kako reklame negativno utječu na djecu. Npr. dijete će pod utjecajem reklama kupiti određenu robu samo zato što je to vidjelo na TV ekranu, obući će haljinu, urediti frizuru, identificirati se sa Justinom Baiberom ili Ledy Ga Ga i sl. Čitave industrije u svijetu opstaju, upravo, zahvaljujući reklamama koje se upućuju djeci. Neki podaci govore da se pod, recimo, utjecajem reklamiranja soda-pića i čipsa djeca postajala gojaznija i skloni­ja dijabetesu. Naime, djeca su najrevnosniji potrošači, spremni da vrijednosti sa televizije i filma bez rezmišljanja, pretoče u vlastiti život. Neka istraživanja na internetu (www.nedjeljnitelegraf.co.rs) pokazala su da do polaska u školu djeca ispred TV ekrana pro­vedu vrijeme ekvivalentno sa tri školske godine. Do 18. godine ispred TV su proveli više vremena nego u školi, čak više nego s roditeljima. Prosječni gledalac na Zapadu izložen je djelovanju više od 1.500 TV reklama dnevno. Istraživanja su pokazala da 150 reklama dnevno ostavlja traga na nama, a da se polovina od njih zaboravi u narednih 24 sata. Polovina se, dakle 75, ipak upamti.

 

Nasilje sa TV ekrana

Sve veći broj pedagoga, sociologa i psihologa, uz roditelje, upozorava na štetne posljedice za razvoj djece zbog pretjera­nog emitiranja nasilja. Djeca bivaju od najranijih dana izložena medijima, koji ponajviše na njih i utječu. Naime, oni se najbrže navikavaju na medije i nesvjesno, “zdravo za gotovo”, prihva- taju nove navike života. U brzini prihvatanja ne razmišljaju o posljedicama, a toga u svojoj zauzetosti poslovnim obavezama ni roditelji nisu svjesni. Posebno na psihu djece utječu brojni prikazi nasilja. Dokazano je da nasilje prikazano putem interak­tivnih medija (internet i videoigrice) ima još jači utjecaj na dje­cu od pasivnih medija kakvi su TV i film. Brojna su ispitivanja dokazala da medijsko nasilje potiče strah i utječe na psihološke traume kod djece. Tako djeca izložena takvom medijskom na­silju o svijetu grade mišljenje da je on odista opasniji nego što je to u stvarnosti. S druge strane, takva djeca koja su izložena TV nasilju u većoj mjeri toleriraju agresivno ponašanje od onih koji nemaju to iskustvo, odnosno nisu ti gledaoci. Primijećeno je i da djeca izložena nasilju imaju gubitak saosjećanja prema žrtvi, nemaju samopouzdanje i manje su kreativna. Ne treba biti odviše analitičan u tom pogledu. U svrhu tog odnosa neminov­no je da dijete doživljava niz svojih razvojnih faza od kojih je osnovna ona da dijete prije polaska u školu razlikuje realne od fantazijskih likova, crtane junake od onih iz stvarnog života, a da određeni programi na televiziji mogu da ih zbune. To dokazu­ju mnoga istraživanja (Pijaže, Dorr). O razumijevanju realnog i fantazijskog svijeta kod djeteta u okviru TV programa Dafna Le- mish iznijela je svoja ispitivanja, te analizirala da “djeca postepe­no razvijaju sposobnost da prave razliku između pet kriterijuma u vezi sa odnosom realnost-fantazija”. Tih pet kriterijuma su: konstruiranost, fizička stvarnost, mogućnost, vjerovatnoća i for­malne karakteristike. Na osnovu ovih kriterijuma se dalje može razmotriti povezanost između nasilja na TV i utjecaja na djecu (od dvije do sedam godina) unutar porodice. Inače, prikazivanje nasilnih scena pri kojima je nasilje izvršeno nožem, pištoljem ili na koji drugi način podstiče agresivno ponašanje. Te i takve sce­ne obično nadmašuju djetetovu sposobnost rasuđivanja, dijete se poistovjeti s likom, prihvati modele ponašanja prikazanih na TV, izgradi svoj svijet dalek od stvarnosti i porodice, i tu tada nastaju problemi po okolinu i društvo. Naravno, nije sve i do televizije. Tu su i brojni drugi razlozi počev od porodičnih i društvenih nor­mi, poremećaja karaktera, socijalnih prilika i dr. No, ono što je evidentno jeste da prekomjerno gledanje nasilnog sadržaja može utjecati na psihu djeteta i da pri tome televizija teško može na­domjestiti interakciju sa ljudima i stjecanje iskustva iz stvarnog života. Niz je pitanja koja se ovdje mogu otvoriti i istražiti, a suštinsko je koliko nasilje na TV-u može uzrokovati promjene ponašanja u jednom društvu?

Osvrnimo se na neke od dnevnih sadržaja na našim medijima. Evidentno je da svi mediji izvještavaju o višestrukim ubojstvima. I to na najbrutalniji način. (Nedavni slučaj ubistva bicikliste na raskrsnici u Zenici, gdje je prikazan stravičan saobraćajni udes prilikom kojeg dijelovi tijela ubijenog lete kroz zrak, a očevici u automobilima prolaze pored tijela ne zadržavajući se). Da li su pri izvještavanju o događajima bili potrebni oko toga i snimci s mjesta udesa i kako to cenzurirati na internetskim portalima? Mnogobrojna su pitanja koji su u datim momentima najviše etič­ki sporni momenti?

O   tome na primjeru etičnosti fotografije doc. dr. Fahira Fejzić, profesor sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, iznosi svoj stav:

“Postavlja se temeljno etičko pitanje 21. stoljeća – šta su, gdje su granice etičkog? Mi na žurnalistici poučavamo studente novi­narskoj etici. A to je jako važno pitanje njihovog budućeg profe­sionalizma. Evo jednog primjera: jedna od Pulitzerovih nagrada za fotografiju pripala je fotografiji 33-godišnjeg fotografa Kevi- na Cartera, iz The New York Timesa, koji je snimio jednu gladnu afričku djevojčicu koja je puzala da dođe do kuhinje Crvenog križa udaljene nekih dva kilometra odatle, a lešinar je kružio po­nad nje. On je gledao kako ona u samrtničkim mukama umire, i puže, i umire. Htio je da napravi što bolju fotografiju. Radnja je trajala nekih 20 minuta i on je uspio da napravi fantastične foto­grafije njenog zgrčenog umirućeg tijela. Ali nakon dvije godine njega su počele da muče noćne more zbog toga što je napravio i izvršio je samoubistvo. Počelo je da ga muči ono što je za mene dominantna etička dimenzija,prije svega kao vjernika. Mislim da ne postoji vjernik koji bi uopće mogao sporiti šta je u tom trenutku preče – spasiti to dijete koje umire ili napraviti fotogra­fiju. Mada sam bila profesionalac u novinarstvu, nikada se tu ne bih dvoumila, prije bih spasila dijete. Dječiji život vredniji je od Pulitzerove nagrade. Za mene. To su za mene aksiomi u novinar­stvu. Međutim profesionalni Zapadnjak će postupiti, upravo, naj- vjerovatnije, na način ovog fotografa.” (Selhanović, 2010: 18)

Svjedoci smo i brojnih medijskih skandala razotkrivanja neči­je privatnosti, prikazivanja slika mrtvih tijela, prikazivanja nagih tijela žena u reklamama, koje je ponižavajuće, i sl. Naravno, svje­sni smo da medijima gospodare senzacionalizam i tabloizacija, što je opet plod snažne komercijalizacije. Informacije ne mogu ići bez potpore novca i onih koji ih konzumiraju. Jednostavno, postavlja se pitanje jesu li tome krivi sami novinari ili čitate­lji kojima se novinari prilagođavaju? Ili, kako biti nepristrasan i objektivan novinar, a pripadati određenoj političkoj stranci?

 

Zaključak

Budući da televizija sve više ulazi u naše domove i porodi­ce, te na neki način preuzima i ulogu roditelja utječući, odnosno odgajajući djecu – to je predmet ovog istraživanja našao svoje plodno tle. Želimo istaći da je zadatak sociologije tim i veći da u tom pravcu iznađe odgovore na mnoga pitanja koja proizlaze iz gornje konstatacije. Svjedoci smo da masovni mediji kao javna sredstva komunikacije uveliko narušavaju intimu naših porodica i time nameću nove norme ponašanja.

U radu smo ukazali na neke moguće segmente utjecaja i inte­rakciju medija i djece dajući neke sugestije roditeljima u smislu preveniranja negativnog televizijskog utjecaja, kao i evidentirali moguće probleme.

U konačnici, poslužimo se aforizmom Sigmunda Graffa: “Po­znato je da televizija pretvara dan u prostor za predstave, obitelj u publiku, a večernji razgovor bračnih drugova u farsu. Ona, vje­rojatno, ljudima neće donijeti toliko kulture koliko će je u isti mah uništiti.”

Literatura:

1.       Segalan Martin: “Sociologija porodice”, Clio, Beograd, 2009.g.

2.       From Erih: “Zdravo društvo”, Naprijed, Zagreb, 1986.g.

3.       Lemish Dafna: “Deca i televizija – Globalna perspektiva”, Clio, Beograd, 2007.g.

4.       Buljubašić Suada: “Maloljetnička delinkvencija”, Univerzitet­ska knjiga, Sarajevo, 2008.

5.       Vejo Edina: Priroda porodičnog odgoja uzorom kod Bošnjaka, Univerzitetska knjiga, Zenica, 2010.

6.       Mahmutović Arzija i grupa autora: Slike o sebi i prevencija poremećaja u ponašanju mladih, Štamparija Fojnica, Fojnica, 2010.g.

7.       Selhanović Selman: Bošnjakinje govore, Futur art, Sarajevo, 2010.g.

8.       Trstenjak Tonči: Masovni mediji – poticaj ili smetnja obitelj­skom odgoju, časopis Obnovljeni život br. 61, str. 479-488

Internet:

–          www.zdrav-zivot.com

–          www.nedjeljnitelegraf

Piše: Selman Selhanović, preneseno sa: http://www.akos.ba/ 

Dobre Kalorije
Right Menu Icon