Loading

Ništa za marku!

Adis (9) pohađa četvrti razred osnovne škole i ima 35 kilograma. Kaže kako uživa u slatkišima i grickalicama jer su ukusne, jeftine i mogu se svugdje kupiti.Do škole mora proći desetak prelaza preko prometnih ulica pa ga do škole i nazad mama ili tata voze automobilom. Sedmično ima dva časa tjelesnog na kojima trči dok igra fudbala ili odbojke. Ljeti ide na more i pliva. Zimi nekoliko puta odlazi s roditeljima na planinu; još nije naučio skijati, ali šeta i ponekad se sanka.

Tu prestaje Adisova priča o fizičkoj aktivnosti i počinje naše razmišljanje o školskom ambijentu Adisa i njegovih vršnjaka.

Iako je pretilost djece rastući problem u Bosni i Hercegovini, ishrani djece u školama posvećuje se jako mala ili nikakva pažnja. Ako prođete pored neke od osnovnih škola u Sarajevu velika je vjerovatnoća da je u njenoj blizini iznikao nemali broj fast foodova, granapa ili pekara koji parazitiraju na tijelu prosječnog osnovnoškolca. Ovi objekti su uvijek prigodno lokalizirani uz samu školu za lakšu i bržu robno-novčanu razmjenu na principu sitne pare za nezdrave užitke.

U tom kritičnom dobu za rast i razvoj djeteta, kada bi trebala biti povedena najveća briga o tome šta djeca jedu, čini se da niko ne vodi brigu o kvaliteti hrane koja se servira u školskim bifeima. Tako su najprisutniji proizvodi na policama zapravo razne vrste grickalica, kroasana punih prerađenog šećera, jeftinih i štetnih čipseva, čokolada i sličnih nezdravih proizvoda. Ako pretpostavimo da djeca u prvoj smjeni, koja počinje u osam sati, prvi put jedu za vrijeme velikog odmora u školi, onda im se najvažniji dnevni obrok najčešće svodi na brzu hranu koja pruža jako malo nutritienata potrebnih za zdrav rast i razvitak.

 

Detektivski zadatak, ŠIFRA: Školski bife

Da bismo sistemski prišli prepoznavanju problema, trebalo je prvo ispitati prehrambene navike osnovnoškolske djece. Ekipa Školegijuma je, u nakani da iz prve ruke sazna šta se servira osnovnoškolcima, posjetila jednu od sarajevskih osnovnih škola i zavirila u školski bife, a kasnije, uz dopuštenje direktora, u nekim odjeljenjima sprovela i anketu o prehrambenim navikama učenika. U anketi smo, između ostalog, pitali učenike o tome kada jedu prvi dnevni obrok, da li jedu grickalice, šta jedu na velikom odmoru i šta im to fali na policama školske menze. Iznenadila nas je ozbiljnost s kojom su učenici pristupili odgovaranju na postavljena pitanja. Djeca su uveliko svjesna koliko su čipsevi, čokolade i gazirani sokovi štetni; od njih se deblja, iskaču bubuljice i kvare se zubi. Djeca su o štetnosti nezdrave prerađene hrane mogla čuti na izbornom predmetu Zdravi životni stilovi, naravno, pod pretpostavkom da su ga izabrali!

Sprovedena anketa pokazala je da od sedamdeset i četiri anketirana učenika, njih četrdeset dvoje prvi obrok u danu jede na velikom odmoru u školi, što je svakako zabrinjavajuća cifra, jer, sudeći prema onome što je naša ekipa zatekla u školskom bifeu, ti učenici su osuđeni na nezdrave obroke.

Veliki broj učenika (njih šezdesetero) svakodnevno ili često kupuju i jedu grickalice iako su, kako neki od njih navode, svjesni da to nije dobra hrana. Često se kao razlog za konzumiranje grickalica navodi kako u školskom bifeu i nema drugog izbora, ili učenici misle da je ostala hrana stara i upitnog kvaliteta.

Od četrdeset dvoje učenika koji prvi obrok jedu za vrijeme velikog odmora, čak tridesetero njih kao glavni ili sporedni dio obroka jedu čipseve, čokoladice i gazirane sokove.

Od trideset dvoje djece koja prvi obrok jedu kod kuće, dvanaestero njih na velikom odmoru jede samo grickalice i sokove pune vještačkih zaslađivača.

Interesantno je kako djeca vide i razumiju da je hrana koja im se nudi u školskom bifeu loša, pa se čak njih šezdeset i troje slaže u tome da školski bife ne nudi dovoljno raznovrsnu niti zdravu hranu, a na upit šta po njihovom mišljenju fali na policama kantine, najčešći su sljedeći odgovori: voće, mliječni proizvodi, negazirani sokovi, bogatiji sendviči, topla hrana, čajevi, svježa peciva…

 

Za marku ništa!

Drugi dio naše male detektivske misije bio je da obiđemo školski bife u inkognito stilu i otkrijemo šta se nalazi u ponudi. Sa prozora bifea zabljesnuli su nas omoti šarenih ambalaža čipseva i desetina vrsta čokoladica stavljenih u prvi plan. Nismo se mnogo iznenadili kad smo u želji da probamo hranu koju djeca svaki dan jedu dobili sendvič za marku u kojem se nalazi jedna kriška edamera i jedna kriška salame, bez ikakvih priloga. Na naš upit šta možemo dobiti od priloga – dobili smo odgovor: Za marku ništa.

Nakon gorkih i suhih zalogaja sendviča koji je imao okus stiropora sa kriškom salame, odlučili smo prošetati hodnicima škole. Na naše veliko iznenađenje, naišli smo na posvuda okačene reklame sladoleda, čokoladica i drugih grickalica koje su na neki način prokrčile sebi put u osnovne škole koje bi kao državne institucije trebale da osiguraju djeci zdravu i sigurnu okolinu koja ne promoviše nezdrav stil života.

Na ovom mjestu treba postaviti pitanje odgovornosti. Ko je odgovoran za rješavanje ovog problema? Da li uopšte postoje ikakvi sistemi nadzora nad školskim menzama? Da li se iko pita šta djeca tamo kupuju i jedu?

U nadi da ćemo dobiti odgovore na ova pitanja uputili smo se u Zavod za javno zdravstvo Kantona Sarajevo gdje nas je primila dr. Lejla Hetibović, specijalistkinja nutricionizma. Interesovalo nas je da li Zavod za javno zdravstvo prepoznaje problem loše prehrane osnovnoškolske djece i da li se bavio njegovim rješavanjem. Dr. Lejla Hetibović kaže kako je Zavod za javno zdravstvo [je]već poslije rata upriličio nekoliko studija da bi utvrdio stepen neuhranjenosti kod školske djece, tako da smo imali promociju zdravlja kroz predavanja Pravilna i uravnotežena ishrana i prevencija gojaznosti u školskom uzrastu. Osim ovog projekta, u posljednjih nekoliko godina urađena su još dva: Unapređenje zdravlja mladih u Gradu Sarajevu u segmentu promocije zdrave ishrane, 2009. godine, i Identifikacija stanja u segmentu promocije odgovarajuće ishrane i fizičke aktivnosti učenika u osnovnim školama u Gradu Sarajevu za 2009. godinu.

Oba projekta pokrenuta su na inicijativu Gradske uprave. Međutim, doktorica Hetibović kaže kako Federalno ministarstvo zdravstva već dugi niz godina ne podržava rad Savjetovalištaza ishranu i poremećaje ishrane.(…) Jako je malo nutricionista. Na Kantonu Sarajevo samo sam ja i još dvije kolegice koje trenutno ne rade, znači tri nutricioniste na 500.000 stanovnika. Ljudi prepoznaju, roditelji također prepoznaju potrebe dizanja svijesti, i mi kao Zavod za javno zdravstvo dižemo svijest, ukazujemo na probleme, ali nemamo podrške od strane Ministarstva.

Dr. Hetibović navodi kako je gojaznost jedan od rastućih problema i da na njega treba skrenuti pažnju još u najmlađem dobu djeteta da bi se mogla vršiti rana prevencija. Međutim, ona nije sigurna ko se bavi ovim problemom jer mali broj nutricionista radi u sektoru za javno zdravstvo u Kantonu Sarajevo. Doskoro je u Domu zdravlja radila doktorica Ljiljana Bevanda koja se bavila školskom djecom. Ona je otišla u penziju tako da ja ne znam ko radi sa školskom djecom, to je veliko pitanje.

Naša sagovornica dodaje kako nezdrav stil života vodi raznim zdravstvenim problema kod djece koja se sve manje kreću, puno vremena provode za kompjuterom, imaju neuravnotežen režim ishrane koji uključuje previše poslastica, masnih pita i fast-food hrane; to u krajnjoj liniji ima jako loše posljedice po dječiji organizam jer (…)hrana utječe na psihofizičko zdravlje pa su djeca koja ujutro prije škole ne doručkuju tokom nastave letargična, a ona koja tokom dana na velikom odmoru konzumiraju nezdrave namirnice tipa čipseva i sokova punih šećera, čak i agresivna.

Pitanje loše ishrane djece u osnovnim školama trebalo bi rješavati polazeći od Zakona o hrani (Službeni glasnik BiH, br. 50/04) čiji je temeljni cilj zaštita zdravlja ljudi i interesa potrošača kao i osiguranje poštene prakse u trgovini s hranom i koji objašnjava da je ispravna hrana ona koja ne može prouzročiti štetne uticaje na zdravlje ljudi, a neispravna ako je štetna po zdravlje ljudi.

Interesantno je da su upravo hrani koja je štetna po zdravlje širom otvorena vrata u osnovne škole koje tako svjesno promoviraju nezdrav stil života i potpomažu nastanak mnogih zdravstvenih poteškoća kod osnovnoškolaca. U sklopu navedenih projekata koje je Zavod za javno zdravstvo proveo, vršena je i edukacija školskih kuhara o spremanju zdravih i uravnoteženih obroka te su predložene poželjne i nepoželjne namirnice u školskim kuhinjama, ali i prodavnicama u blizini škola. Sudeći prema hrani koju je ekipa Školegijuma zatekla u bifeima osnovnih škola u Sarajevu, teško da možemo reći da su projekti postigli namjeravani cilj.

Rješavanje ovog problema mora biti korjenito i sistemsko. Zdravlje učenika nije samo odgovornost roditelja, škola ili porodičnih ljekara – ono je odgovornost svih njih zajedno.

I dok Jaimie Oliver u Velikoj Britaniji pravi revoluciju u pripremanju školskih obroka putem svoje kampanje Jaimie’s schooldinners i uspijeva osigurati dodatna državna sredstva za pripremanje školskih obroka, nama ostaje da se nadamo da će Ministarstvo zdravstva prepoznati ovaj problem i početi sa konkretnim mjerama poboljšanja ponude školskih bifea. Neka prvi korak bude besplatan a vrijedan – umjesto reklama za čipseve, neka na školskim zidovima vise panoi o odgovornosti prema svom tijelu i organizmu!

Izvor: http://skolegijum.ba/

Dobre Kalorije
Right Menu Icon