Loading

Poljoprivreda ne smije biti industrija

Poljoprivreda ne smije biti industrija, trebamo je vratiti vijek unazad, a seljaka i zemlju uzajamno vratiti jedno drugome.

Na tu temu navode nas različite staze sa raznih polazišta. Većina struke reći će da ekološka proizvodnja ne može prehraniti stanovništvo, da je realno desetak posto takve hrane, prehrambena industrija ima sve labavije kriterijume o hemijskim dodacima hrani i zloupotrebljava nauku, slabo obrazovanje i siromaštvo potrošača dovodi do stagnacije u edukaciji: što to uopšte jeste ekološka ili organska hrana . Nedjelotvorne inspekcije, da samo izbace nepropisno deklarisanu hranu, ispraznile bi više od polovine dućanskih polica.

A da objave prisutne opasne dodatke (akumulirajući otrove) navele bi kupce da bar razmisle o vrsti i kategoriji hrane koju kupuju. Na kom smo nivou (op.p. Srbija) u tom smislu, najbolje govori podatak da smo iza SAD-a, drugi po redu uvoznik italijanskih hrenovki ili da na “prirodno kiseljenom” kupusu opasni konzervans kalijum sorbat – koji po zakonu mora biti istaknut (sada naravno u E kostimu) niko ni ne vidi. Sintetički sokovi, voćni jogurti bez voća, prerađeno meso kao što su viršle, salame, paštete, kobasice – često su sa produženim trajanjem, a nitrati koji se dodaju za održavanje boje i sprečavanje rasta bakterija povezani su sa povećanim rizikom od raka debelog creva.

Kad smo već pomenuli viršle (nekad dijetalni proizvod), svakom je na netu dostupna industrijska odobrena receptura : mašine destruiraju masu (pa što ona bila) do razbijanja molekularne strukture, a da se ona ne bi grijala i belančevine koagulirale, dodaje se i do 50 posto ljuspica leda, naravno i sintetičke boje, arome, veziva i nastaje čarobni proizvod “barena kobasica” ili crvena roba. Tragedija je u tome, kada preračunaš cijenu te najniže kategorije, po kilogramu ispada skuplja od pravoga mesa.
Ekološka proizvodnja ima svoje zakonitosti. Podrazumeva dio stočarske proizvodnje zbog organskog đubriva, a što se tiče zaštite, sve je više (dosta skupih) ekološki prihvatljivih sredstava, a prinosi se ne bilduju mineralnim đubrivima. Mi bi smo rekli: ipak je sve u glavi i duši čoveka.

Ne moramo pojesti sve što nam se nudi, nego ono šta nam je potrebno i onoliko koliko je neophodno. Zašto ne slušati prirodu, i u proizvodnji i u potrošnji, a to je da proizvede pravo, plati koliko vrijedi da i proizvođač zaradi svoj hljeb, a i tržištu se uočljivo i vjerodostojno prezentovati. Poljoprivreda ne smije biti industrija, moramo je vratiti vijek unazad, a seljaka i zemlju uzajamno vratiti jedno drugome.

Izvor: http://www.organskiproizvodi.com/

Dobre Kalorije
Right Menu Icon