Loading

Pomozite, moje dijete je NEJED!

U prosjeku svaka dva ili tri tjedna na onim mama+beba Facebook grupama koje pratim osvane vapaj izbezumljene majke koja kaže, ukratko, nešto slično ovome: “Pomozite! Moje dijete ne jede ništa! SVE smo probali, NIŠTA ne pali! Što da radim, očajna sam!”

 

 

 
Ispod toga se, najčešće, zaredaju dobronamjerni, ali rijetko praktično iskoristivi odgovori koji se mogu grupirati u ove kategorije:

– Kod mene isti slučaj! Pratim!

– Pustite dijete, jest će kad bude gladno!

– Strpite se, prerast će!

– Dajte mu prirodni pripravak od spolne žlijezde albino grivastog pavijana, to je nama pomoglo!

– Neka jede samo ono što voli, pa taman to bile 3 namirnice! Bitno je da jede!

– Možda su zubi, bolest, alergija/intolerancija na hranu, refluks… (a možda su u šumi)

 

 

Zbog čega mislim da bih ja ovoj temi imala što pametnoga dodati?

Jer je moje dijete prošle godine, kada je imalo godinu i pol dana, žderalo Jakobove kapice u Rovinju. Jer je jučer umakao popečke od tikvica, jaja, krumpira i šunke u domaći sos od rajčice. Jer obožava kuhanu brokulu, a neki dan se udavio u kuhanim šparogama. Jer nema toga što to dijete neće probati.

Sada.

Ali prije dvije i pol godine tako nešto nismo mogli ni zamisliti jer to dijete nije ZNALO jesti. Sisati? Gutati? Da bar!

 

 

Slavlje je bilo kad je, nakon mjeseci i mjeseci pokušavanja, uspio projesti na bocu i to sa šest mjeseci na najmanju rupu na dudi (i to posebnom sisaču za djecu koja imaju zečju usnu), zagušćenu formulu jer mu je obična bila “prebrza” i samo mi mu uletjela u grlo i izazvala napadaje kašljanja, dok sam ja strahovala od aspiracijske upale pluća. Osim toga toga je pio toliko malo formule da smo morali dodavati sastojke kojima bismo podizali kalorijsku vrijednost mlijeka.

 

 

Od djeteta koje nije znalo jesti danas je stasao u dečkića koji jede sve živo i uglavnom prekida igru i razdragano trči u hranilicu, da vidi što je ovoga puta u tanjuru koji tamo spuštam.

Jasno mi je da postoje djeca koja imaju problema s onim KAKO jesti – imaju poteškoće s hranjenjem koje su dio neke primarne dijagnoze, recimo. Jasno mi je da postoje poremećaji oralne senzorike, pa je dijete preosjetljivo na strukturu, teksturu, temperaturu hrane.

 

 

No, ako je vaše dijete IKADA, barem nakratko, imalo fazu normalnog hranjenja (i/ili sisanja) – nije se zagrcavalo i gušilo kod hranjenja, lijepo je napredovalo (odnosno, pratilo svoju percentilnu krivulju, bez obzira koliko je zadovoljavalo vaša očekivanja o tome koliko bi trebalo jesti) i bilo zadovoljno samim iskustvom hranjenja, onda super! Dijete, vjerojatno, nema problem. Iskustvo mi govori da najčešće roditelj ima problem. 🙂

Kako nekome, čije dijete od prvoga dana savršeno, obilno i raznovrsno jede (možda i toliko da roditelje brine) objasniti u kakav očaj te može otjerati dijete koje NE jede?

 

 

Samo neke od misli koje su se rojile po mojoj glavi unatrag nekoliko godina i koje bi me, da nisam pronašla rješenje za nas, vjerojatno smjestile u ludnicu:

“KAKO ti se ne jede? KAKO? To je jedna od primarnih ljudskih potreba, ona o kojoj život ovisi, halo?”

“Imaš li ti, dijete, ikakav instinkt za samoočuvanjem?”

“Bože mili, ŠTO NIJE U REDU s mojim djetetom? Zar mu se ne živi?”

“Zašto sam baš JA morala dobiti ovakvo dijete?”

“Zašto su se oko mene morali naseliti svi ovi čija djeca tako dobro jedu? Šta sam ja Bogu skrivila da jedino moje neće?”

“Dehidrirat ćeš. Crknut ćeš. I to sad usred zime. Što kad dođe ljeto?”

“Ja ne znam čime to dijete puni 5 pelena dnevno, a ništa živo ne jede.”

“Ubit ću ga! Jedan jedini zalogaj drži u ustima već 15 minuta i može tako do sutra!”

“Pojede ono, ajde, ali svako hranjenje traje po sat vremena! Ne mogu više tako!”

“Ne mogu nigdje ići s njom ovakvom, doslovno sam prikucana za kuću. Gdje ja to vani mogu dozvoliti sebi da sat-dva nju hranim?”

“Sve živo se ohladi! Samo bacam hranu. Kuham i bacam.”

“Prije, dok je sisalo, mogla sam ga i nahraniti nekako jer je jelo u snu barem. Sad, kad sve manje i sve kraće spava, ne znam kako ćemo…”

“Ali nije mi jasno – pa dva dana se davi u tome, a sad gleda u tanjur k’o da sam mu porciju žohara servirala!”

… mogla bih ovako još oho-ho! Poznato? Been there. I ne samo “there”. Bila sam i u drugoj sobi, plačući od jada što ću dospjeti u novine kao jedina mama čije je dijete, rođeno u relativno bogatoj, urbanoj sredini, u 21. stoljeću umrlo od gladi.

 

 

Bila sam i u šetnjama jer mi je došlo da vlastito dijete izbacim kroz prozor. Svađala sam se s djetetovim ocem jer “ti ne razumiješ, j**e se tebi, cijeli dan si na poslu, dok ja tu živim u kuhinji da bih 5x dnevno kuhala za malo govno koje ne jede!”

Ja i djetetov otac se ne bismo mogli načuditi kada bismo otišli u goste kod prijatelja koji imaju djecu koja obožavaju jesti – nikada u životu nismo doživjeli da naše dijete, čim vidi žlicu, zine k’o nilski konj i nervira se dok zalogaj ne završi u ustima. Nama je to bio SF. Čisti SF.

Iskreno? Letjele su zdjelice s hranom. Jednom prilikom sam, od frustriranosti, djetetu na glavu iskrenula čitavu zobenu kašu s jabukama. Nemajka.

Tako da… JA doista znam kako je to. Sve mračne zakutke vlastite ličnosti upoznala sam zbog problema s hranjenjem. Ne zna nitko da te dijete koje ne jede može otjerati u depresiju i poremetiti odnose u obitelji. Pretjerujem? Oni koji tjednima, mjesecima vode borbu preko tanjura znaju da ne pretjerujem.

Pa, evo, ja bih htjela u nekoliko postova koje ću objavljivati kroz vrijeme s vama podijeliti svoje iskustvo – od nejeda do svejeda.

 

Znam da je ovo vrlo osjetljiva tema i da će se vjerojatno naći oni koji će sa mnom htjeti ukrstiti svjetonazorska koplja oko mnogih stvari, no ja bih svejedno voljela podijeliti sve što sam naučila, pa ako nekome pomogne – super. Neka svatko iz ovog mog iskustva za sebe uzme ono što mu se čini korisno, ali ja uzimam za pravo sebi da naglasim stvari koje su non-negotiable kada je u pitanju odgoj djeteta koje – jede.

Zanima li vas što vam imam za ispričati? 🙂

Izvor: Ovnarije

Dobre Kalorije
Right Menu Icon