Loading

Sindrom hronične dijete

Prvi dan – samo devet viršli. Drugi dan – devet banana. Treći dan – devet jabuka. Jelovnik za  četvrti dan je  vjerovatno bio toliko strašan da sam potisnula sjećanje na njega. Ipak sjećenje na kombinaciju mučnine i gladi je ostalo.

To je opis najgluplje dijete koju sam u životu držala. Bilo mi je šesnaest godina. Ne samo da nisam mogla da podnesem svoje tijelo, biće da sam ga mrzila. Samo nekome na koga ste baš ljuti biste servirali po tri viršle za svaki obrok. Bez hljeba. Bez jogurta. Naročito ako je taj neko mlad organizam u razvoju koji vapi za hranljivim sastojcima.

 

No, ostavimo na trenutak pitanje motivacije i netrpeljivosti po strani. Dijeta se pokazala uspješnom, onoliko koliko dijeta to može da bude. Dakle, kratkoročno. Ubrzo je uslijedio period prejedanja, praćen snažnim osećajem krivice. Zatim nova dijeta. Krug pakla na kome bi mi Dante pozavidio. Gdje je pakao, tu je i krivica. Samoprijekor i samoprezir.

Američki žurnal za kliničku ishranu taj krug naziva sindromom hronične dijete, a definiše ga kao naizmjenično smjenjivanje faza sa i bez dijete tokom perioda dužeg od dve godine. Sindrom prati  opsjednutost težinom i tjelesnim proporcijama. Riječ hronično upućuje na činjenicu da je zapravo reč o vječnoj dijeti, odnosno dijeti kao životnom stilu.

Da li je moj problem bila slabost volje? Protiv te hipoteze govore dva argumenta. Prvo, ta pretpostavljena nedostatnost mog karaktera manifestovala se samo na polju ishrane. Drugo, ako preko 95% osoba šest mjeseci nakon uspješne dijete ipak povrati izgubljenu težinu, a oko 85 % žena makar jednom u životu drži dijetu, znači li to da patimo od kolektivnog moralnog posrnuća? Ne, to znači da je problem u samom konceptu dijete, a evo i zašto ona ne uspjeva.

Iz rata protiv sebe nikako ne možete izaći kao pobednik. Najviše čemu možete da se nadate je iluzija o pobjedi u ponekoj bitci. Dijete su vrhunski čin neprijateljstva prema samom sebi. Ako bolje razmislite sama najava dijete zvuči kao objava rata: “ Od sutra ( ponedeljka, sljedeće sedmice, proljeća ili već nekog drugog termina u budućnosti) prestajem da jedem i počinjem naporno da vježbam. Vježbaću kao kineska gimastičarka, živjeću na zelenoj kafi i zelenoj salati.” Vaše tijelo će ubrzo “shvatiti” da je na snazi vandredno stanje pa će najstojati da čuva svoje energetske rezerve, a vi možete da pretpostavite šta to znači.

Ljudi sa sindromom hronične dijete liježu, bude se, hodaju, a naročito jedu sa dva displeja u mislima. Jedan je displej njihove vage (ove savremene, na radost našeg perfekcionizma, prikazuju svaki gram), a drugi je onaj na digitronu u glavi koji služi za sabiranje kalorija. Cilj je da brojevi na oba budu što manji. Efekat je stresni odgovor organizma. Stres blokira sistem za varenje, zbog čega je moguće da se pored sve muke osjećate kao da ste pojeli tri kamena, a ne tri dvopeka. Tijelo je izmučeno, ispošćeno, gladno, ali vi ste sretni, jer vam kupaći kostim (ili maturska haljina) stoji kao cici s naslovnice.

Posle ljetovanja (svadbe, mature) priroda uzima danak vraćajući ravnotežu. Organizam je željan svega, esencijalnih masnih kiselina, proteina, ugljenih hidrata, vitamina i minerala, ali i ukusa i mirisa, jednom rječju užitka u jelu. Kognitivna brana pada, vi se davite u bujici svojih potreba i jedete skoro sve što vam dođe pod ruku i nos, pri čemu uglavnom imate pokrete iskusnog lopova i izbegavajući pogled, a sama akcija se odigrava jako brzo. Sve zajedno liči na krimi film u kome ste vi i zločinac i policajac i prolaznik koji se pravi da ništa ne vidi i ne čuje.

Kao što firme u kojima radimo i društvo u cjelini danas nastoje da se razvijaju po principu održivosti, tako i nama treba održiv odnos prema hrani. Takav odnos se gradi na osnovama ljubavi i samoprihvatanja. Na znanju, a ne iracionalnim uvjerenjima. Počinje se odmah i to upoznavanjem i nastanjivanjem svog tijela, zavirivanjem u svoju dušu i pružanjem onoga što im je potrebno. Taj put nije uvijek lagan, ali kao i svi putevi kojima se rjeđe ide jedini vodi u valjanom smijeru. Savjetnik (trener, kouč) za psihologiju ishrane može biti vaš saputnik, vodič i mentor koji vam svojim priusustvom, vještinama i znanjima može taj put učiniti prijatnijim i pomoći vam da manje lutate.

Izvor: psihologija ishrane

Dobre Kalorije
Right Menu Icon