Loading

Svako dijete učiti o prehrani! (video)

Jamie Oliver nije samo odličan kuhar. On je osoba koja se bavi zdravljem djelujući iz svoje perspektive. Ovo je jedan od njegovih inspirativnih govora o pravilnoj ishrani.

Transkript

Tužno, u sljedećih 18 minuta moje priče, četiri Amerikanca umrijet će zbog hrane koju jedu.

Ja sam Jamie Oliver. Imam 34 godine. Iz Essexa sam u Engleskoj i zadnjih sedam godina prilično sam neumorno radio na spašavanju života, na svoj vlastiti način. Nisam liječnik. Kuhar sam; Nemam skupu opremu niti lijekove. Koristim informacije, obrazovanje.

Duboko vjerujem da snaga prehrane ima osnovno mjesto u našim domovima koje nas povezuje s najboljim od života. Grozna je, grozna naša trenutna realnost. Ameriko, na samom si vrhu. Ovo je jedna od najnezdravijih zemalja svijeta.

Mogu li, molim vas, vidjeti ruke koliko vas ovdje ima djecu? Dignite ruke, molim. Tetke, ujaci, vi nastavite… Dignite ruke. I tetke i ujaci također. Većina vas. OK. Mi, odrasli iz posljednje četiri generacije, blagoslovili smo svoju djecu sudbinom kraćeg životnog vijeka od njihovih vlastitih roditelja. Vaše će dijete živjeti deset godina manje od vas zbog pejzaža hrane kojeg smo sagradili oko njih. Dvije trećine ove sobe, danas, u Americi, statistički su pretili ili debeli. Većina vas, vi ste dobro, ali i vas će uloviti, ne brinite.

(Smijeh)

Jel` tako? Statistike lošeg zdravlja su jasne, vrlo jasne. Provodimo svoje živote u paranoji od smrti, ubojstava, samoubojstva, čega god. To je na prvoj stranici svakih novina, CNN-a. Potražite ubojstvo na dnu, pobogu. Jeli tako?

(Smijeh)

(Pljesak)

Svaka od ovih u crvenom je bolest vezana za način prehrane. Svaki liječnik, svaki specijalist će vam to reći. Činjenica. Bolesti vezane za prehranu najveći su ubojice u SAD-u, sada, danas. To je globalni problem. To je katastrofa. I, mete svijet. Engleska je odmah iza vas, kao i obično.

(Smijeh)

Znam da su bili bliski, no ne toliko bliski. Trebamo revoluciju. Meksiko, Australija, Njemačka, Indija, Kina, svi imaju ogromne probleme pretilosti i lošeg zdravlja. Razmislite o pušenju. Sada košta znatno manje od pretilosti. Pretilost košta vas Amerikance 10 % svih zdravstvenih izdataka. 150 milijardi dolara godišnje. U 10 godina, udvostručit će se. 300 milijardi dolara godišnje. Budimo iskreni, ljudi, nemate te pare.

(Smijeh)

Došao sam ovdje započeti prehrambenu revoluciju u koju tako duboko vjerujem. Trebamo ju. Sada je vrijeme. U ključnom smo trenutku. Ovo radim sedam godina. Pokušavam u Americi sedam godina. Sada je dozrilo vrijeme – vrijeme za žetvu. Otišao sam u središte oluje. Otišao sam u Zapadnu Virginiju, najnezdraviju državu u Americi. Ili je barem bila prošle godine. Dobili smo novu ove godine, no radit ćemo na njoj u idućoj sezoni.

(Smijeh)

Huntington, Zapadna Virginija. Krasan grad. Htjeo sam ostaviti srce i dušu i ljude, vašu javnost, oko statistike na koju smo se tako naviknuli. Želim vas upoznati sa nekoliko ljudi do kojih mi je stalo. Vaša javnost. Vaša djeca. Želim vam pokazati sliku svoje prijateljice Brittany. Ima 16 godina. Ima šest godina života zbog hrane koju je pojela. Ona je treća generacija Amerikanaca koja nije odrasla u prehrambenom okruženju gdje se učilo kuhati, kod kuće ili u školi, ili od svoje majke, ili od njene majke. Ima još šest godina života. Nasmrt izjeda vlastitu jetru.

Stacy, iz obitelji Edwards. Ljudi, ovo je obična obitelj. Stacy se trudi, no i ona je treća generacija; nikad ju nisu naučili kuhati kod kuće ili u školi. Njena obitelj je pretila. Justin, ovdje, 12-godišnjak. Ima 160 kg. Zlostavljaju ga, pobogu. Kćer, Katie, četiri godine. Pretila je prije osnovne škole. Marissa. Ona je u redu. Jedna od vas većine. No znate što? Njen otac, koji je bio pretil, umro je u njenim rukama. A onda drugi najvažniji čovjek u njenom životu, njen ujak, umro je od pretilosti. Sada je pretil njen očuh. Vidite, stvar je u tome da pretilost i bolesti vezane za prehranu ne nanose bol samo onima koji od njih pate; već i svim njihovim prijateljima, obiteljima, braći, sestrama.

Pastor Steve. Nadahnjujući čovjek. Jedan od mojih prvih saveznika u Huntingtonu, u Zapadnoj Virginiji. Vrlo je nabrijan na ovaj problem. On treba pokopati te ljude, ok? I dosta mu je toga. Dosta mu je pokapanja svojih prijatelja, svoje obitelji, svoje zajednice. Zimi, tri puta više ljudi umire. Zlo mu je od toga. Ovo je sprječiva bolest. Uzalud utrošen život. Usput, u ovome se ljudi pokapaju. Nismo opremljeni za ovo raditi. Ne možemo ih niti iznijeti kroz vrata, ozbiljno mislim. Ne mogu ih niti prenijeti tamo. Viličar.

OK, ja to vidim kao trokut, OK? Ovo je naša prehrambena okolina. Trebate ovo shvatiti. Ovo ste vjerojatno već prije čuli, no prođimo to opet. U posljednjih 30 godina, što se dogodilo da je iščupalo srce ovoj zemlji? Budimo otvoreni i iskreni. Pa… Moderan način života.

Počnimo od Glavne ulice. Brza hrana preuzela je cijelu zemlju. To znamo. Velike tvrtke su neke od najvažnijih snaga, jakih sila u ovoj zemlji. Supermarketi također. Velike tvrtke. Velike tvrtke. Prije 30 godina, većina hrane bila je većinom lokalna i uglavnom svježa. Sada je većinom obrađena i prepuna svih vrsta aditiva, dodatnih sastojaka, a ostatak priče znate. Veličine porcija su ogromni, ogromni problem. Označavanje je ogroman problem. Označavanje proizvoda u ovoj zemlji je sramota. Oni želi biti sami… Žele biti sami sebi policija. Industrija želi sama sebe nadgledati. Što, u ovakvoj klimi? Oni to ne zaslužuju. Kako možete reći da nešto ima manje masnoće ako je prepuno šećera?

Dom. Najveći problem s domom jest da je on bio srce prenošenja prehrambene kulture, što je oblikovalo naše društvo. To se više ne događa. I znate, kako idemo na posao i kako se život mijenja, i kako život uvijek evoluira, trebali bi na njega gledati holistički — odstupiti na trenutak, i ponovno uspostaviti ravnotežu. To se ne događa. Nije se dogodilo u 30 godina. Želim vam pokazati jednu situaciju koja je vrlo uobičajena ovog trenutka. Obitelj Edwards.

(Video) Jamie Oliver: Idemo popričati. Ovo prolazi kroz vaša tijela i tijela vaše obitelji svakog tjedna. I morate znati da će to vašu djecu prerano ubiti. Kako se osjećate?

Stacy. Osjećam se doista tužno i depresivno. No, znate, želim da moja djeca uspiju u životu a ovo ih neće tamo odvesti. No ja ih ubijam.

JO: Ubijaš ih. Da. No to možemo promijeniti. Uobičajeno. Uđimo u škole, nešto u čemu sam priličan stručnjak. OK. Škola. Što je škola? Tko ju je izumio? Koja je svrha škole? Škola oduvijek služi da nas naoruža alatima da nas učini kreativnima, učini krasne stvari, da nas nauči kako zarađivati za život, itd. Znate, bila je u ovom uskom okviru dugo, dugo vremena. OK? No nismo ju baš unaprijedili da se bori sa zdravstvenim katastrofama u Americi, OK? Školska hrana je nešto što većina djece — 31 milijuna dnevno, zapravo — jedu dvaput dnevno, više nego često, doručak i ručak, 180 dana godišnje. Mogli biste reći da je školska hrana zapravo prilično važna, doista, sudeći prema okolnostima.

(Smijeh)

Prije nego što puknem od bijesa, što sigurno jedva čekate…

(Smijeh)

Trebam reći jednu stvar, koja je toliko važna u magiji koja će se dogoditi i odmotati u sljedeća tri mjeseca. Kuharice i kuhari ručka Amerike… Nudim se za njihovog ambasadora. Ne ljutim se na njih. Oni rade najbolje što mogu. Daju sve od sebe. No oni rade ono što im se kaže, a ono što im se govori je krivo. Sustav većinom vode računovođe. Nema dovoljno, ili uopće, ljudi koji znaju nešto o hrani u tom poslu. Postoji problem. Ako niste stručnjak za hranu, i ako imate uski budžet, koji se još više steže, tada ne možete biti kreativni, ne možete izmišljati svakakve stvari. Ako ste računovođa, netko tko “štrihira” kvačice, jedina stvar koju u ovim okolnostima možete napraviti je kupiti jeftiniji drek.

E sad, realnost je, hrana koju vaša djeca dobivaju svaki dan je brza hrana, visoko obrađena, u njoj uopće nema dovoljno svježe hrane. Znate, količina aditiva, E-brojeva, sastojaka za koje ne biste vjerovali… Nema uopće dovoljno povrća. Prženi krumpirići smatraju se povrćem. Pizza za doručak. Ne dobiju čak niti pribor za jelo. Noževi i vilice? Ne, oni su preopasni. Imaju škare u učionici ali noževe i vilice, ne. Ja gledam na to ovako: ako nemate noževe i vilice u školi, definitivno prihvaćate, na državnoj razini, brzu prehranu. Jer se može držati u ruci. I da, usput, to je brza hrana. Traljavi Joe, burgeri, hrenovke, pizze, sve to skupa. 10 posto novca kojeg potrošimo na zdravstvenu zaštitu, kako sam prije rekao, troši se na pretilost. I udvostručit će se. Ne podučavamo svoju djecu. Ne postoji propisano pravo za poučavati djecu o hrani, ni u osnovnoj ni u srednjoj školi. OK? Ne učimo djecu o hrani. Jel tako? Evo malog isječka iz jedne osnovne škole, vrlo čestog prizora u Engleskoj.

Video: Tko zna što je ovo?

Dijete: Krumpiri. Jamie Oliver: Krumpir? Misliš da su ovo krumpiri? Znaš li što je ovo? Znaš li što je ovo? Dijete: Brokula?

JO: A ovo? Naš dobri stari prijatelj. Znaš li što je ovo, dušo? Dijete: Celer.

JO: Ne. Što misiliš što je ovo? Dijete: Luk. JO: Luk? Ne.

Jamie Oliver: Odmah vam je jasno kako ova djeca nemaju pojma otkud hrana.

Video: JO: Tko zna što je ovo? Dijete: Uh, kruška. JO: Što misliš što je ovo? Dijete: Ne znam. JO: Ako djeca ne znaju što je što, nikad to neće pojesti.

(Smijeh)

JO: Normalno. Engleska i Amerika, Engleska i Amerika. Znate što je riješilo problem? Znate što? 2 jednosatna predavanja. Moramo početi podučavati našu djecu u školi, o hrani. Točka.

(Pljesak)

Želim vam nešto ispričati, želim vam reći nešto što što sažima nevolju u kojoj se nalazimo. OK? Želim govoriti o nečemu toliko osnovnom kao mlijeko. Svako dijete ima pravo na mlijeko u školi. Vaša će djeca dobivati mlijeko u školi, za doručak i ručak. Je li tako? Pit će po dvije boce, OK? I većina djece to čini. No mlijeko više nije dovoljno dobro. Jer je netko u odboru za mlijeko, da — i nemojte me krivo shvatiti, podržavam mlijko, no netko je na odboru za mlijeko, vjerojatno platio mnogo novca nekom čudaku da smisli da ako stavite gomile okusa i boja i šećer u mlijeko, da, više djece će ga piti. Baš.

(Pljesak)

I očito to se prihvatilo. Odbor za jabuke će zaključiti da ako naprave karamel jabuke, jest će i više jabuka. Znate li što ja mislim? Za mene, nema potrebe začiniti mlijeko. OK? Šećera ima u svemu. Znam prednosti i nedostatke tih sastojaka. Šećer je u svemu. Čak niti mlijeko nije izbjeglo. tim modernim problemima. Evo našeg mlijeka. Našeg kartona. U njemu je gotovo toliko šećera kao u jednoj vašoj omiljenoj limenci gaziranog pića. A oni piju dvije na dan. Pa, dopustite mi da vam pokažem. Imamo jedno dijete, ovdje, koje jede, znate, 8 žlica šećera dnevno. Ovo je jedan tjedan. Evo jednog mjeseca. I bio sam slobodan staviti samo 5 godina šećera u osnovnoj školi, samo iz mlijeka. E sad, ne znam kako vi, no sudeći po okolnostima, da, svaki sudac na cijelom svijetu, pogledao bi statistike i dokaze, i svaku bi vladu proglasili krivu za zlostavljanje djece. U to sam uvjeren.

(Pljesak)

E sad, da sam došao ovdje, da sam barem danas mogao doći ovdje, s lijekom za sidu ili rak, tukli biste se i koprcali da me uhvatite. Ovo, sve ove loše vijesti, moguće je spriječiti. To su dobre vijesti. Vrlo su sprječive. Razmislimo samo, ovdje imamo problem, moramo se sabrati. U mom svijetu, što trebamo napraviti? Evo rješenja. Rješenje ne može doći samo iz jednog izvora. Za se sabrati i učiniti pravu opipljivu promjenu, stvarnu promjenu, tako da vam mogu pogledati u bjeloočnice i reći, “Za 10 godina, povijest života vaše djece, sreća — i ne zaboravimo, pametni ste ako se hranite dobro, znate da ćete dulje živjeti, sve to, sve će izgledati drugačije. OK?”

Dakle, supermarketi. Gdje drugdje kupujete tako vjerno? Svaki tjedan. Koliko novaca potrošite, u svom životu, u supermarketu? Volim ih. Oni nam samo prodaju ono što želimo. Duguju nam, postaviti zastupnika prehrane u svaki veliki supermarket. Trebaju nam pomoći kupovati. Trebaju nam pokazati kako kuhati, brze, ukusne, sezonske obroke za zaposlene ljude. To nije skupo. Tako se radi u nekim supermarketima. I treba se isto uskoro učiniti preko granice u Americi, i brzo. Veliki brendovi, znate, brendovi hrane, trebaju postaviti obrazovanje o prehrani u središte svog posla. Znam, lako je to reći. To je budućnost. To je jedini put.

Brza hrana. Industrija brze hrane vrlo je konkurentna, znate. Imao sam hrpe tajnih dokumenata i dogovora s fast food restoranima. Znam kako to rade. U osnovi, navukli su nas na ove šutove šećera, soli i masnoće, i x, y, i z I svi ih vole. Zar ne? Dakle, ovi dečki biti će dio rješenja. No trebamo nagovoriti vladu da surađuje sa svim nabavljačima brze hrane i restoranima. I tijekom pet, šest, sedam godina skinuti nas s ekstremne količine masti, šećera, masti i ostalih nehranjivih sastojaka.

Također, natrag na velike marke, i označavanje, rekao sam prije, to je potpuna farsa, i treba se riješiti. OK, škola. Očito školama dugujemo da u onih 180 dana godišnje, od dragocjene 4. godine života, do 18, 20, 24, nebitno, treba im se kuhati pravu, svježu hranu od lokalnih uzgajivača. OK? Mora postojati novi standard svježe hrane za vašu djecu. Zar ne?

(Pljesak)

Pod ovim okolnostima, vrlo je važno da svako dijete u Americi napusti školu znajući kako skuhati 10 jela koja će spastiti njihov život. Životne vještine.

(Pljesak)

To znači da mogu biti studenti, mladi roditelji, i snaći se u osnovama kuhanja, kakva god ih recesija zadesila sljedeći put. Ako znate kuhati novac u recesiji nije važan. Ako znate kuhati, vrijeme nije važno. Radno mjesto. O tome nismo baš puno pričali. Znate, sad je vrijeme za odgovornost tvrtki da doista pogledaju čime hrane svoje zaposlenike. Zaposlenici su mame i tate američke djece. Marissa, njen otac je umro u njenom naručju, mislim da bi bila prilično sretna kada bi korporativna Amerika počela pošteno hraniti svoje zaposlenike. Defitivno ne bi trebali biti izostavljeni. Vratimo se doma.

Sad, pogledajmo, ako napravimo sve ovo, a možemo, sve je izvedivo. Možete brinuti i zarađivati. Apsolutno. No, u domu se treba početi prenositi kuhanje, to je siugrno. Za pravo, prenositi to kao filozofiju. I za mene, to je prilično romantično. Ako jedna osoba nauči tri osobe skuhati nešto, i oni nauče tri svoja prijatelja, to se treba ponoviti samo 25 puta, i to je cijela populacija Amerike. Romantično, da, ali, najvažnije, treba se truditi da ljudi shvate da svaki vaš individualni pokušaj čini razliku. Moramo vratiti izgubljeno. Kuhinja Huntington. Huntington, tamo gdje sam napravio program, gdje smo napravili ovaj važan program koji će, nadam se, nadahnuti ljude da doista nešto promijene. Vjerujem da će se promjena dogoditi. Kuhinja Huntington. Radim sa zajednicom. Radio sam u školama. Pronašao sam lokalna samoodrživa financiranja da svaka škola u tom području, prijeđe sa “junk” na svježu hranu. 6.5 tisuća dolara po školi.

(Pljesak)

To je sve što je potrebno. 6.5 tisuća dolara po školi. Kuhinja sa 25 000 mjesečno. OK? To je za 5000 ljudi godišnje, što je 10 posto njihove populacije. I to je čovjek za čovjeka. Znate, lokalni kuhari podučavaju lokalni narod. To su besplatne lekcije kuhinja, na glavnoj ulici. To je prava, opipljiva promjena. Po Americi, ako se samo osvrnemo, događa se gomila krasnih stvari. Gomila prekrasnih stvari. Tu su anđeli koji po Americi čine divne stvari u školama, radionicama na farmama, u vrtovima, obrazovanje. Divni ljudi to već čine. Problem je kada to žele uvesti u sljedeću školu, i sljedeću nakon. Ali, nema love. Trebamo brzo prepoznati stručnjake i anđele, prepoznati ih i omogućiti im da lako pronađu resurse da nastave provoditi ono što već rade, a rade dobro. Tvrtke u Americi trebaju podupirati gđu Obamu da radi ono što želi.

(Pljesak)

I gle, znam da je čudno da netko iz Engleske stoji tu pred vama i priča vam o svemu ovome. Sve što mogu reći je: Meni je stalo. Ja sam otac. I volim ovu zemlju. I doista, istinski vjerujem, da ako se dogodi promjena u ovoj zemlji, divne će se stvari dogoditi po cijelom svijetu. Ako to Amerika učini vjerujem da će ju drugi slijediti. To je prevažno.

(Pljesak)

Kada sam bio u Huntingtonu, pokušavajući natjerati neke stvari da profunkcioniraju, mislio sam, da imam čarobni štapić, što bih napravio? I znate što? Volio bih da me stave pred neke od najfascinantnijih pokretača i utjecajne ljude u Americi. I tjedan dana kasnije dobio sam poziv od TED-a i ovu nagradu. Ovdje sam. Moja je želja disleksičan sam, pa sam malo spor. Moja je želja da pomognete snažnom održivom pokretu da poduči svako dijete prehrani, da nadahne obitelji da ponovno kuhaju, da posvuda osposobi ljude za borbu s pretilošću.

(Pljesak)

Hvala.

(Pljesak)

Izvor: www.dijeta.ba

Dobre Kalorije
Right Menu Icon